Mirovina i dobrovoljni mirovinski fondovi - kome oni trebaju? Unatoč kritikama na način kako se upravljaju obvezni i dobrovoljni mirovinski fondovi te još ponešto, cjelovita mirovinska reforma je bila potrebna. Pored toga, privatna mirovina je za većinu ljudi nužan način poboljšanja prihoda u mirovini jer mirovina iz prvog stupa jednostavno nije i neće biti dovoljna za pristojan život umirovljenika.
Zbog krize na svjetskih tržištima kapitala i padom vrijednosti udjela koje su imali investicijski fondovi neki su možda pomislili da su dobrovoljni mirovinski fondovi bolje rješenje za dugoročno investiranje do mirovine. Ali, sada (i obvezni i dobrovoljni) mirovinski fondovi traže da im se odobre pravila ulaganja vrlo slična onima kakve imaju investicijski fondovi. Evo kako su dobrovoljni mirovinski fondovi stajali u 2011. godini i kako njihovi ostvareni rezultati mogu utjecati na visinu privatnih mirovina u budućnosti.
Bez obzira na sve, nove promjene diljem EU pa i šire također treba očekivati u bližoj budućnosti. Tu je i još jedan ozbiljan problem hrvatskog mirovinskog sustava, a to je nepovoljna mirovinska ovisnost, odnosno omjer broja osiguranika i broja umirovljenika. U devedesetima je taj omjer pao sa 3:1 u 1990. godini na 1,36:1 u 2000. godini pa na 1,18:1 u siječnju 2013. godine. Sve ove još uvećava negativni utjecaj svjetske ali i hrvatske krize, tako da su ključni izazovi vrlo slični u mnogim europskim zemljama pa i u svijetu. Koliko će nam trebati novca za mirovine i uplate u dobrovoljni fond?
Tako sada, uz starenje kao dugoročni problem i krizu kao kratkoročni, sustav međugeneracijske solidarnosti ima problem financijske održivosti jer je masa doprinosa smanjena, dobrovoljni fondovi još nisu dovoljno veliki, a rashodi sustava se povećavaju. Ako se nešto ne učini, hrvatski mirovinski sustav će povećanjem deficita, dakle i povećanjem javnog duga zbog toga, morat će platiti naša djeca.
Sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj čine tri mirovinska stupa (obvezni i dobrovoljni mirovinski fondovi):
- I stup: obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti,
- II stup: obvezno mirovinsko osiguranje za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje,
- III stup: dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje.
Neki bi rekli: idemo dalje. "Mirovinska reforma provedena je krajem devedesetih godina zbog neodrživosti mirovinskog sustava generacijske solidarnosti. Taj sustav ne može izdržati demografske promjene - sve manji broj zaposlenih svojim doprinosima ne može kreirati dovoljna sredstva za sve veći broj umirovljenika. Drugi mirovinski stup predstavlja temelj mirovinske reforme. (...) Razlozi koji su doveli do mirovinske reforme prije desetak godina nisu u međuvremenu nestali, oni su danas još izraženiji. Omjer zaposlenih i umirovljenika još je nepovoljniji, prosječan vijek življenja se povećava i nigdje u svijetu model koji počiva samo na medugeneracijskoj solidarnosti nije održiv."
Ovo je bio citat jednog priopćenja Udruženja mirovinskih fondova povodom rasprave o mirovinskoj štednji i aktualnom pitanju mirovina. No, to nije sve jer ne dotiču pitanje prednosti koje donose dobrovoljni mirovinski fondovi i privatna mirovina: "Mirovinska reforma provedena je radi neodrživosti sustava međugeneracijske solidarnosti i postavljena na tri stupa koji kombiniraju generacijsku solidarnost i kapitaliziranu štednju u II. i III. stupu. Svi izračuni budućih mirovina iz prvog stupa koji počivaju na pretpostavci da će prvi stup davati za dvadesetak godina iste mirovine kao i danas suštinski su netočni. Prvi stup je dugoročno neodrživ i kada bi bio u mogućnosti isplaćivati iste razine mirovina kao što su danas, ne bi ga se ni trebalo reformirati." Ukratko, treba nam privatna mirovina i planiranje vlastite mirovine te dobrovoljni mirovinski fondovi.
Nažalost, hrvatski mirovinski sustav i prikupljena mirovinska štednja imaju veliki i dugoročni utjecaj ekonomsku situaciju velikog broja hrvatskih građana, kako ona privatna tako i ona u sustavu međugeneracijske solidarnosti. Taj sustav dobro funkcionira sve dok raste broj radno aktivnih stanovnika i pod pretpostavkom stalnog rasta društvenog bruto proizvoda. Posljednjih godina ni jedan od ova dva uvjeta u Hrvatskoj nije bio ispunjen pa je budućnost postaje sve više neizvjesna, kao i isplate državnih mirovina. Ako bi se u obzir uzelo samo uplaćene doprinose i iz njih isplaćivalo mirovine svakoga mjeseca onda bi prosječna mirovina bila tek nešto više od polovice sadašnje odnosno umjesto oko 2200 kuna bila bi oko 1300 kuna. I zemlje u regiji imaju slične probleme sa nedovoljnim sredstvima za isplatu mirovina prikupljenim od doprinosa radnika pa bi slična situacija u Srbiji mirovine smanjila na manje od polovice odnosno sa sadašnjih oko 200 eura na ispod 100 eura. To naravno nije nikakva utjeha umirovljenicima koji u najvećem broju nisu odgovorni za male mirovine.
HZZO daje linkove na temu otvoreni i zatvoreni dobrovoljni mirovinski fondovi. Evo što o tome piše na stranicama Ministarstva financija u jednoj malo podužoj rečenici: "Dobrovoljna mirovinska štednja ili tzv. treći mirovinski stup predstavlja mogućnost samostalnog preuzimanja odgovornosti za vlastita mirovinska primanja jer se ulaganjem u dobrovoljnu mirovinsku štednju, pri čemu član samostalno određuje visinu i dinamiku uplate sredstava, ostvaruje pravo na dodatnu mirovinu iz trećeg stupa." Što se tu više ima objašnjavat'?
