Pitanje mirovina postaje sve važnije kako gospodarska kriza smanjuje broj zaposlenih koji uplaćuju za mirovine sadašnjih umirovljenika. Mirovinski sustav je ionako već odavno neodrživ, a sada i ove premale mirovine sve teže isplaćuje. Takva teška situacija sa mirovinama nije samo u Hrvatskoj: i u socijalno uređenoj Švedskoj kao i nešto manje osjetljivim SAD sve više ljudi se okreće radu u trećoj životnoj dobi. Ili, ako već nisu onda ih to vjerojatno u budućnosti mirovine čeka.
Prema nekim istraživanjima, još od sredine devedesetih sve više starijih Amerikanaca radi za plaću puno ili skraćeno radno vrijeme: 1995. je 17 posto muškaraca i 9 posto žena starijih od 65 godina bilo uključeno u radni proces no do 2009. te su se brojke povećale na 22 posto muškaraca i 13 posto žena. Zanimljivo je da se ovaj postotak podjednako odnosi na ljude iz gradova kao i ruralnih područja. Pored toga, najveću vjerojatnost za produljenje radno aktivnog perioda i nakon dosizanja dobi za punu starosnu mirovinu imaju radnici sa fakultetskom diplomom. Najveći porast radno aktivnih umirovljenika je zabilježen među visoko-obrazovanim ženama kojih je 1995. godine bilo 14 posto, a 2009. 22 posto. Većina starijih radnika radi pola radnog vremena, no ipak skoro polovica muškaraca i više od trećine žena rade puno radno vrijeme umjesto da uživaju u mirovini. Radna mirovina je mnogo vjerojatniji za one iz gradskih područja nego za starije osobe u ruralnim dijelovima zemlje.
U jesen 2011. godine, prije sastanka premijera nordijskih i pribaltičkih zemalja na temu mirovina švedski premijer Fredrik Reinfeldt je najavio prijedlog rješavanja preopterećenog mirovinskog sustava poticanjem starijih građana da budu što dulje radno aktivni. Prema nekim procjenama prosječni švedski građanin će morati raditi desetak godina dulje nego je to sada ako se želi zadržati istu razinu mirovina umjesto stalnog smanjivanja u odnosu na plaće. Ako ovakve najave dolaze i iz Švedske, a ne samo ultra-kapitalističkih SAD onda možda doista imamo veliki problem sa mirovinama.
Negdje između ovih dviju krajnosti SAD i Švedske su Italija i Hrvatska. Nedugo nakon što je postao talijanski premijer Mario Monti je upozorio kako je navika Talijana da imaju jedno radno mjesto gdje provedu cijeli radni vijek do mirovine nešto što je u ovim kriznim vremenima postalo relikt prošlosti, a sigurno radno mjesto je iluzija. Svijet se prebrzo mijenja da bi to bilo moguće, osim u nekim iznimnim i rijetkim slučajevima. To najbolje oslikava izjava talijanske ministrice unutarnjih poslova Annamarie Cancellieri koja je izjavila kako su "Talijani mentalno zaustavljeni na stalnom radnom mjestu, žele imati stalni radni odnos, po mogućnosti u blizini mame i tate".
U isto vrijeme kad je u SAD sve više umirovljenika odlučilo raditi i u mirovini, u Hrvatskoj druge polovice devedesetih dogodio se poslijeratni politički poticani proces prijevremenog umirovljavanja nezaposlenih. To je bilo kratkoročno rješenje koje je u petnaestak godina broj umirovljenika povećao više nego za trećinu: od približno 900 tisuća 1995. do današnjih više od milijun i dvjesto tisuća i to hrvatski mirovinski plan već odavno ne može financirati bez uplata mirovina iz državnog proračuna. Kako sada stvari stoje čini se da će budućim hrvatskim umirovljenicima biti teže nego ovim sadašnjima.
Gdje su moguća rješenja? Privatna mirovina je dobro rješenje ako imate dovoljno vremena za štednju i investiranje kojim ćete prikupiti kapital za mirnu starost. Naravno, ako imate pet godina do mirovine i uz najbolje planiranje mirovine to će biti skoro neizvedivo. Ako imate petnaestak godina do mirovine, to je već izglednije. No, i u jednom i u drugom slučaju možda vaša privatna mirovina neće biti dovoljna da vam pored starosne mirovine osigura dovoljne prihode u mirovini pa će se predložena švedska ili američka situacija preslikati i u Hrvatsku radnih mirovina.
